Basil Chulev
Stvaranje "Slavenske" Bajke
(оd monaha Fome do "Južnih-Slovena")
Skopje, Macedonia 2014
Nakon pada "Berlinskog
zida" i sledeći relativne emancipacije
mnogih evropskih naroda koji su izašli iza 'gvozdene
zavese' 20-tog veka (uzrokovane 'Hladnim ratom'),
nametanje prisilne istorije od strane bivših i sadašnjih imperija tokom poslednjih
nekoliko vekova doživljava ozbiljnu recesiju. Bez istočnog bloka i njihove
cenzure , mnogi evropski narodi počeli su raditi ozbiljno na ponovnom otkriću
svoje vlastite , a time i zajedničke europske istorije. U poslednjih nekoliko
godina naučnici iz Češke , Hrvatske, Makedonije , Poljske , Rusije , Slovenije
, itd. , kao i zapadnih zemalja poput Italije , Engleske , Kanade , Holandije,
Meksika , Njemačke , SAD-a i drugih, dao je veliki broj naučnih studija i istraživanja
koja su doprinieli bržem oporavku i uklanjanju politički - iskrivljene evropske
istorije. Najzad , dugo opstruirana Istorijska Revizija i dugotrpno uklanjanje
izmišljenih "seoba naroda",
fantastične priče o "slavenskoj
mitskoj domovini iza Karpata", i uklanjanje apsurdne jezičke podjele
na "Centum" i "Satem" jezike - započela je.
Da
bi se razumelo zašto i kako je sve to moguće da se dogodi , ovde su izneseni neki
od uzroka i posledica Evropske falsifikovane istorije. Počevši s jednom bajkom:
1. Bajka o
"Trećem Rimu "
Bajka o "Slovenima koji su došli iza Karpata" vuče svoje korene duboko
iz druge još starije bajke - bajke o "Trećem
Rimu" ( ili "Carigradu"
) - Moskvi.
U desetlјećima nakon pada Carigrada pod
Turskom okupacijom u 1453 i Turske najezde u Makedoniji i dalje preko celog Makedonskog poluostrvа (ili još nazvanom i "Ilirsko Tropolje") , dogodio se drugi masovni egzodus stanovništva,
sličan onome nakon Rimske okupacije u 2. veku p.n.e.. To je bio i glavni razlog za drugi
talas emigracije mnogih Makedonskih zajednica i plemena prema severu. U tim
novim uslovima disperzije i nedostatka verskog centra kakav je bio Konsantinopol
(Carigrad ) , crkveni kler je pokrenuo ideju za promociju Moskve u "Treći Rim" (ili "Novi Novi Rim").
Začeta u Tveru , za vreme vladavine knjaza Borisa od Tvera , gde je monah Foma
napisao "Pohvalu pobožnome knjazu Borisu Alexandroviću", ideja za
promociju Moskve u "Treći Rim",
spremno je prihvaćena u crkvenim krugovima diljem tada novoosnovanih Ruskih knježevina:
Kijevskim, Moskovskim , P'skovskim i Novgorodskim. Prvi koraci ka realizaciji
ove ideje su napravljeni za vreme vladavine knjaza Ivana III iz Rusije , koji se
zbog toga udao za Sofiju Paleološku (Palæologus), nećakinju Konstantina XI
Palæološkog , posljednjeg cara kristijanskog Konsantinopola (Carigrada). Ivan
III je kroz ovaj brak dobio i zakonsko pravo kao naslednik Istočnog Rimskog
Carstva .
Nakon te pravne intervencije početna ideja monaha
Fome je prvi put javno promovisana u
Panagjurskom (javnom) pismu sastavljenom od strane drugog ruskog monaha ,
Filofeja iz P'skova, u 1510 , i namenjenom njegovom božanskom sinu Velikom
Princu od Moskve , Ivanu III Vasiljeviću. Iz pisma je on (knjaz Ivan) izjavio :
"Oba dva su Rima pala. Treći će opstati
za vek-vekov, i neće biti četvrtog. Niko ne može zameniti naše kristijansko carstvo..."
- S ovom "obznanom" lažni temelji za pojavu do tada još nepostojećih
"Slavena" su postavljeni.
Filofej i crkva u pismu Ivana III Vasiljevicha
eksplicitno prepoznaju "Treći Rim"
u Moskovskoj knjaževini. Oni su takođe dodali i druge izmišljene
"činjenice" , kako bi bajka bila lepša i uverljivija za narodne mase,
kao što su izmišljena genealogija i prividna povezanost Ivana III Vasilevića sa
rimskim carevima. On je navodno došao "kroz
15 generacija unazad od genetske linije rimskog cara Augusta," čime se
"dokazuje" da je on bio naslednik Istočnog Rimskog Carstva , ne samo
zbog svog braka sa Sofijom Palæološkom, nego i preko krvnog srodstva. Spomenuli
su čak i da se "i Moskva nalazi na sedam brežuljaka , baš kao Rim...
"
No , uprkos svim naporima , i pored bajkovitih
scenarija i priča o Moskvi kao "Trećem
Rimu" (ili "Novom Konstantinopolu" ) , zaverenici su hteli i
priču koja će preobraziti Ruski narod u "Rimljane" novog "Trećeg
Rima." Ali pošto su shvatili na vreme da je nemoguće falsifikovati
"rimsko" poreklo celokupnog
stanovništva - izmislili su sledeću veliku laž u ponovno uspostavljenom
kristijanskom carstvu - "Slavjane".
U trenutku uzvišenog nadahnuća i božjeg priviđenja istočna crkva je preimenovana
u "Pravo-slavnu", a slavni
hodočasni Moskoviti i svi ostali vernici su uzvišeni u "Pravo-Slavnie", ili nakratko -
"Slavene" (kasnije "Sloveni"). Ustvari ovo rešenje nije
bilo slučajno odabrano. U okviru planova i tajne agende Istočne katoličke (t.j.
"Pravoverne") crkve, taj naziv trebao se poklopiti sa starijim Zapadnoevropskim
nazivom "Veneti" (t.j. "Slo-Veneti")[1]
, i sa starim rimskim geopolitičkim pojmom "Sklavinija" ( lat. Sclaviniæ
- "oblast"), kojim su stari Rimljani označavali različite pokrajine i
područja po celoj Europi.
2.
Sclaviniæ
Takvih "Sklavinija" ima istočno od Rajne , na sjeveru Nemačke i
Mađarske, a također se spominju i u Španiji, Maloj Aziji i Sjevernoj Africi.
Ovaj višenamenski naziv je redovno korišćen za određena područja ili skupinu
područja: "Ecclesia Sclavoniæ"
uključuje Bosnu i Dalmaciju,
"S(c)lavonia" u današnjoj Hrvatskoj
, " Macedonia Sclaviniæ"[2]
, "Sklavinska" (danas
preimenovana u "Dublinska")
u Poljskoj, i t.d.. Čak se i takozvana "Germania" (t.j. "zemlja
suseda", od Latiniziranog "German"
iz Keltskog; uporediti sa Staro-Irskim "gair" – sused, komšija)[3]
tokom, a i dugo nakon osvajanja od strane Karla Velikog i Svetog Franačkog
carstva oko A.D.800.[4],
bila je – "Sclavania" (vidi
kartu gore)[5].
Otto von Bismarck je i sam naglašavao da njegova baba "...nije znala ni reči na nemačkom , i govorila je
samo Sorabski!". Također iz Istočno-Rimskih izvora na latinskom
čitamo: "...de Asiæ et Europæ
patribus , Thraciæ , Macedoniæ , Salonicæ et circumiacentis Sclavinis..."[6]
Iz ovog možemo jasno uočiti tačno značenje latinskog administrativnog izraza
"Sklaviniæ" sa značenjem
'područje' ili 'region'. Ista ta latinska reč , malo izmijenjena, još uvek se
koristi i danas: "Enklave" - po definiciji su određena područja ili oblasti,
čiji stanovnici pripadaju istoj etničkoj skupini. Latinski-izvedeni pojam
"Sklaviniæ" je zapravo bio
korišten za naselja (područja) koji su prvobitno bila izvan dosega Istočnog
Rimskog carstva i nezavisna od kontrole Konstantinopola (Carigrada). Pojam se u
pravom smislu svog značenja može protumačiti i kao "enklave na periferiji
Rimskog Carstva".
Ovaj latinski geopolitički pojam kasnije je
još jednom promenjen od Nemaca iz Svetog Rimskog Carstva, kao nova reč: "Sklaven", čime je poprimio sasvim
različit i diskriminatorski smisao. Na ovaj način , kroz igru reči , od
"sclaviniæ", (t.j. Enklave)
, kroz "Sklaven" i "Pravoslaven", i preko
Ruske-nametnute vulgarne logike: "to
je sve isto - Slavjan / Slavjanski"
(dakle "Ruski") - Istočna
Crkva i novo Rusko Carstvo su se predstavili u ulozi "Majke-domovine"
pravoslavnih "Sklaven / slavena /
slavyana" iz svih krajeva Europe .
Zapadni
neoimperijalisti, sa svojim poznatim pragmatizmom gladnih paleolitskih lovaca i
sakupljača plodova, nisu se uopšte uzrujali na ovaj megalomanski Ruski plan.
Naprotiv, čak i radosno, su prihvatili Ruske trikove i lako ih okrenuli u svoju
korist: "Ako Rusija tvrdi da je ona
‘majka svih Slovena’ , onda to znači da su svi ‘Sloveni’ na području Zapadne,
Srednje i Jugoistočne Evrope stranci koji su došli sa istoka...". I
oni su čak dodali i svoj doprinos u igri rečima, preko zapadnih jezika kroz
novu englesku reč - "slave"
(koja navodno potiče od latinske / talijanske reči "Schiavo"- rob) , tako da je termin "Sklaven / slaven" dobio još pogrdniju konotaciju kao
"niža rasa". To je dalo opravdanje i ponovo aktiviranje ranijeg
animoziteta između Zapadne Rimo-katoličke i Istočne-katoličke crkve.
Neprijateljstvo koje je bilo relativno smireno nakon tajnog dogovora davne 796 g. na obalama Dunava, kada su obe
crkve dogovorile opštu "demarkacionu liniju" koja je trebala otprilike
biti smještena na reci Dravi, kao istočno-zapadna granica. No, Ruska imperija i
Crkva su prvi pogazili dogovor i granicu, i, kako će se kasnije utvrditi – na
njihovu štetu.
I tako dalje, nakon nekoliko prekida zbog Mongolskih,
Susjednih ("Germanskih"),
Vlaških (Lyach / Polyak / Poljski ), i ostalih invazija , već u 17. stoljeću se
pojavio "Panslavizam", pokret
osnovan i finansiran direktno od Ruske imperije i Crkve i stvoren za promociju Ruskih
imperijalističkih interesa kod svih "slavenskih
naroda". Osim ove neverovatne instalacije , Rusija je počela sa
ozbiljnim prekrajanjem istorije, koja je počela trpeti ozbiljne promene i
oštećenja iz "naučnih" i verskih krugova u Moskvi, čije menjanje će
kasnije prihvatiti i sretno prilagoditi za svoje vlastite interese i Zapadna
crkva, Zapadne monarhije i imperije. Tako na primer: Bertrandon de la
Brocquiere tokom njegovog putovanja na Balkanu u svojoj knjizi "Putovanje na
kraj mora" u 1433 g. piše: "Makedonski
Filipopolis [...] koji je ovde
najveći Makedonski centar." Danas Filipopolis još uvijek postoji, ali
to se mesto više ne zove Filipopolis, niti je grad u Makedoniji - sada je to "Plovdiv" u "Bugarskoj". Također Sredec se pretvorio
u "Sofiju ", a Gornja Džumaja
je postala "Blagoevgrad". Tako
je i Ber u Egejskom delu Makedonije postao je "Veroja" u "Grčkoj",
Voden je postao "Eddessa" i
Kostur - "Castoria"... a Belgrad
i Korica u Epiru su postali "Berat"
i "Korča" u "Albaniji". Ili šta reči o gradu
Treva iz Vinlandije (lat. Vindland, zemlja
"Venda / Veneta" ) u sjevernoj Sklavaniji, koji je postao "Hamburg" u "Germaniji", i t.d. , i t.d.
Šta se dogodilo sa svim ovim izvornim Makedonskim
imenima i mestima? Ruske i Zapadne akademije i sveučilišta, crkve, i sve ostale
dostupne institucije i mediji, u 17,18 i 19. veku primijenili su masovno
"prekrajanje" svih Makedonskih naroda u Evropi u "Slavenske". Kako bi se uklonili
prethodna istorija, Ruska i druge Evropske imperije, započeli su sa ogromnim i
nasilnim brisanjem čitavih etničkih zajednica i epoha koje nisu bile prikladne
za njihove dugoročne planove za podelu Evrope. Recimo, sve do Oktobarske
Revolucije u 1917 g. u nauci je bilo utvrđeno da je pradomovina Veneta bila u
srednjem basenu reke Dunav. Što je I bilo relativno bliže stvarnoj
prapostojbini Veneta, koje je pominjao još davno i Homer. Ali, nakon 1917 i
pogotovo nakon 1945, u skladu sa novom Sovjetskom komunistički-centraliziranom
i Zapadno-ekspanzionističkom politikom – prapostojbina (Slo)Veneta je
premeštena na Zapadu Rusije...
Dokazi ovog grčevitog istorijskog
zločina su svugde, i ne mogu biti sakriveni: "U svom objavljenom radu je (Yurii Venelin) pokrenuo i branio ideju da
Bugari nisu bili Turskog porijekla, već da su 'Slaveni' ... Godine 1830,
pod pokroviteljstvom (Ruske) akademije
nauka, Venelin je proputovao Moldaviju, Bugarsku i Rumunjsku, prikupljajući i
proučavajući rukopise. On je napisao (Prvu!) bugarsku gramatiku i (Prvu!) istoriju
bugarske književnosti ("O formiranju nove bugarske književnosti,
gramatike suvremenog bugarskog jezika")."[7]
Na sličan način je izmišljena i "seoba naroda", kako bi se izbrisao
kontinuitet bilo koje nacionalnosti ili nacije u Evropi pre njihove vladavine.[8] Prema ovoj novoj teoriji svet za "Slovene" počinje u 5-6. veku, kada
se navodno dogodila "velike seoba
naroda" , i koji su navodno došli "iza Karpata", iako nigde nije nađena niti postoji neka mitska prapostojbina
"Slovena" iz jednostavnog
razloga što su "Slaveni"
ništa drugo nego izmišljeni termin. Čak je i Vatikan i Bečko-Berlinska škola falsifikovala
celi Istočno-Rimski carski dokument u cilju stvaranja lažnog porekla "Hrvata" i "Srba" – naime, poznati Konstantin
VII Porfirogenitov akt "De
administrando imperio" – kojim je Vatikan falsifikovao "Slavensko" poreklo. Deo o
“doseljavanju Slovena” je naknadno ubačen u Porfirogenitovio delo, što je vrlo
očigledno jer je pisan drugim stilom i različitim
“Grčkim pismom” za razliku od prvog dela spisa. Delo je (glej čuda!) odneo
Slovenački fratar na štampanje u jednoj od zemalja Beneluksa...
I
tako, kao i u svim drugim veštački stvorenim nacijama, takozvani "Srbi" i "Hrvati" su žrtve rasprostranjene Zapadne - falsifikovane
istorijske manipulacije. Ovaj falsifikovani imperijalni akt, "Upravljanje carstvom", koji je
navodno napisao Porfirogenit, je jedini i glavni izvor o poreklu i dolasku "Slovena" na Balkan. Većina istoričara
se slaže da ako nije bilo ovog Porfirogenitovog akta, o "dolasku Slavena na Balkan" i o poreklu
"Srba" i "Hrvata"
i značenju njihovih imena –ne bismo
znali ništa, zato što ne postoje drugi zapisi. Ovo nepostojanje bilo koje druge
"Slavenske" pisane istorije
ohrabrio je Vatikan da falsifikuje "De
administrando imperio". Vatikan je znao, da će falsifikovanjem glavnog
istorijskog izvora o "Srbima"
i "Hrvatima" biti u
mogućnosti da utiče na budućnost ovih novih "nacija" i dalje ih manipulirati.
To je bio i glavni motiv za nastavak njihovog uobičajenog prljavog posla prikrivanja
stvarnosti. Kako bi mogli propustiti ovakav lak plen?
Kako bi se raskrinkalo falsifikovano
poreklo "Hrvata" i "Srba", kao i njihov naziv, potrebno
je prvo proveriti postojeće interpretacije ove teorije, koje se temelje isključivo
na ovom Porfirogenitovom aktu kao jedinom izvoru. Da je poreklo "Srba" i "Hrvata" stvarno falsifikat je pokazano preko samih primera iz delova
teksta ovog akta. Dovoljno je pogledati zvanična naučna tumačenja o poreklu "Hrvata" i imena "Hrvat". U prvom se govori o navodnom
poreklu naziva "Hrvati".
Tako u ovom aktu stoji zapisano: "Hrvat"
u "slavenskim jezicima"
znači "onaj koji posjeduje veliku
teritoriju." Dalje u Porfirogenitovom aktu se navodi da su "Hrvati" nazvani tako jer su navodno
posedovali mnogo zemlje i Veliku teritoriju. No, očigledno je da je reč "Hrvat" nije "slovenskog" porekla" jer niti
u "slavenskim jezicima"
niti u bilo kojem jeziku u svetu ne znači "onaj koji drži veliku
teritoriju." Da ne spominjemo činjenicu da "Hrvati" nikada nisu imali neku "veliku teritoriju".
Službeno objašnjenje od strane crkve i oficijalne
nauke je da je Porfirogenit , navodno napisao takvo poreklo naziva "Hrvatima", jer ta riječ je bila
slična "Grčkoj" reči "hora", što znači "zemlja". Međutim, čak i u tom slučaju
nije jasno zašto se ime "Hrvati"
onda ne tumači kao "zemljaci" ili "zemljoposednici" a ne
kao "oni koji drže veliku teritoriju".
Sva ova lakrdija nalaže sledeće pitanje: Kako to da su "Hrvati", koji su se navodno preselili
zajedno sa "Srbima" na
Balkanu su nazvani po "grčkoj"
reči (koja bi usput morala imati isto značenje i u "Slavenskim jezicima", iako ga nema) , a Srbi su dobili ime od latinske riječi "Servus"? Oboje i "Hrvati" i "Srbi" su se navodno preselili
zajedno na Balkana, ali ih je Vizantijski car nazvao "Srbe" po latinskoj reči a "Hrvate", po navodnoj "grčko/slavenskoj" reči! I
zašto bi Vizantski car napisao takav non-sense pogotovo ako uzmemo u obzir da je
bio školovan vladar koji je također znao pisati? Jedino objašnjenje je da su
ova "tumačenja" ubačena u Porfirogenitovom aktu puno kasnije, ili sav
taj akt je čisti falsifikat. Takođe, Porfirogenitov pomen "Srpskog" imena koje potiče od
latinske riječi "Servus" (što
znači "sluga") - je istotako nemoguće iz drugih vrlo očiglednih razloga.
Jedan od razloga je da u vreme Konstantina VII Porfirogenita Latinski nije bio jezik
korišćen u Istočno-Rimskom Carstvu, zato što je odbačen celih pet vekova ranije.[9]
Drugi razlog je taj da su "Srbi"
(Sorbs/Sorabi) bili još ranije poznati pod tim imenom u Srednjoj Europi.
Srednjoevropski Srbi (Sorbi/Sorabi iz Sorabije), koje takođe spominju i Franački
anali, su "Srbi" koji nikada nisu bili pod vlašću Istočnog
Rimskog carstva, niti blizu Balkana, tako da je sasvim nemoguće za njih da su
svoje ime dobili odatle. Dakle, ako su i dobili ime po latinskom "Servus" - onda je to ime valjda
došlo iz Zapadnog Rimskog carstva, a ne od Porfirogenita. Ovaj problem je
razgledao i poznati hrvatski istoričar Ferdo Šišić, koji je naglasio da poreklo
imena "Hrvati" i "Srbi" su nenaučni i lažirani.[10]
Drugi eklatantan primer je
"stvaranje" kirilice na zahtjev knjaza Rostislava od Velike Moravije,
koji je pitao za svete knjige napisane na njihovom jeziku, t.j. jeziku naroda
iz Velike Moravije (sadašnja Bavaria / Poljska / Češka / Slovačka). I kome i
gdje upućuje taj zahtjev? Odgovor je - u Makedoniji! Kaošto jedan od najvećih
"Slavista" svih vremena
Vatroslav Jagić zaključio i dokazao o poteklu "Slovena" i njihovih jezika: "Oni nisu nastali u središnjim ravnicama Panonije kako većina stručnjaka
tvrdi, nego u južnoj (Egejskoj)
Makedoniji".[11]
Na posledice ove velike istorijske obmane i
ljudske nesreće nije se čekalo jako dugo ... Od vremena kada su ih postepeno
stvorili ( 17-19 vek), "Slaveni"
su postali predmet poniženja, diskriminacije i progona od strane većina režima
u Europi. Uz primjenu brutalne imperijalističko-političkih-korektivnih metoda,
inkvizicije, osvajanja , teorijama"velikih seoba" oni (Ruska i druge
europske imperije, istočna i zapadna crkva.) otstranili su iz istorije prirodni
kontinuitet i poreklo naroda. Jednostavno je zaključeno da "su svi došli od nekud i niko nije niotkud",
pa čak i ako netko krene da traži nečije poreklo – suočiće se sa Zapadnoevropskom
i Ruskom "naučnom" cenzurom i represijama. Kada su napokon uspjeli
napraviti takav nered do te mjere da su svi poludeli - onda su počeli da ih okupiraju
u miru, deobom bezličnih i obezglavljenih naroda i teritorija, i započeto je stvaranje novih kolonija: Italija ( stvorena
od Napoleona u 1802 g.), Slovenija ( bivša "Ilirska Kraljevina", stvorena
od strane Napoleona i kasnije okupirana od strane Austro -Ugarske u 1816 g.),
Grčka (stvorena u 1833 g. zajednički od strane Engleske, Francuske, Rusije i
Nemačke), Rumunjska (bivša "Vlaška", kao kolateralna iz mirovnog
sporazuma u Sv. Stefanu 1878 g.), Albanija (projekat Austro-Ugarske Monarhije i
Italije iz 1912 g.)[12]
, Bosna i Hercegovina, Hrvatska (stvorene od Austro-Ugarske Monarhije i
Vatikana), Bugarska (stvorena od strane Rusije, Amerike i Nemačke)[13]
, Srbija (stvorena od strane Austro-Ugarske monarhije)[14]
, Čeho-Slovačka, Poljska, Nemačka – ranije takozvano Sveto Rimsko Carstvo (stvoreno
od Zapadne Rimo-katoličke crkve )[15],
i t.d..
Pojava i preimenovanje svih tih
fantazmagoričnih novih "nacija" je izrežirano je od strane velikih
sila koje su se grčevito borili i još uvijek se bore jedni protiv drugih za
prevlast u Europi. Dakle, tekom 19 veka , na Makedonskom poluostrvu pojavila se
čitava jedna nova kategorija izmišljenih nacija: Sloveni, Bugari, Albanci, Bošnjaci, Grci, Srbi, Hrvati, Crnogorci, i t.d.,
koji nisu postojali u prošlosti. Verovatno su se genijalci koji su smišljali
ova pogrdna imena slatko i smijali. A imena nisu bili ništa više negoli
slučajna: Albanija - od latinskog "Alba"
– ‘zora’ (kako je istočno od Italije, gde izlazi zora, t.j. "Alba" na talijanskom jeziku),
Slovenija ponovo iz "Sclavinia"
- područje / enklava, Srbija na latinskom jeziku "Serviæ" - sluga/vazal, Bugarska od "vulgaran", i t.d.
Gore: Sultanski Hatišerif (svečana
povelja, ‘ferman’) kojim Sultan daruje
autonomiju u Turskoj provinciji Serbiji
To je namerno i
sistematski rađeno da bi se izbrisao istiniti istorijski kontinuitet i pravo
stanje na Makedonskom poluostrvu. Na primer: takozvani "Srpski" car Dušan je u službenim
dokumentima iz njegovog vremena, i u poznatom "Zakoniku Cara Dušana"
(nakon što je krunisan u Makedonskom glavnom i episkopskom gradu Skopju) originalno
bio zaveden kao "Makedonski Car". Drugi eklatantan primer je
Makedonski archiepiskop grada Skopja (lat. Archiepiscopo
Scuporum), Petar Bogdan:
Gore: Petro Bogdano, Makedonac, arhiepiskop iz Skopja (lat. Archiepiscopo Scvporvm), episkop Skadarski
(lat. Episcopo Scodrensi) i upravnik
bivših Makedonskih provincija ili "Poslušnih
kraljevstva", (lat. Regni Serviæ - ne brkati sa modernom Srbijom!).
Danas, čak i ako je njegovo etničko poreklo napisano velikim crnim slovima, i
može se videti vrlo jasno - on je sada prisilno slavljen u " Albaniji"
kao "albanac" - Pjetër Bogdanit.
Kriminalna "Slоvenska"
zamisao Ruskih imperijalista i crkve je najzad bila ostvarena na Sv.Stefanskim
mirovnim sporazumom iz 1878, kada su Makedonija i Makedonski narod najzad
maknuti sa Geografske karte. Od tada se otvoreno propagira laž koja je izašla
iz Rusko-Evropske propagandne mašina kako su Makedonci došli na Balkan tokom
5-6. veka kao "Slaveni iza Karpata,
... nakon prelaska Dunava sa slamčicama u njihovim ustima preko kojih su disali".
Ruski "Pravoslavni" plan , umesto da ujedini i zaštititi svoje
novonastale "Slovenske" podanike
- izložio ih je vekovnom paklu i nasilnim pogromima. Uz lažne nade za spas od
"velike majke Rusije", diljem
Evrope započeo je opšti progon i otvorena diskriminacija "Slovena" sa svih strana - Rusi su
nasilno pokušali pretvoriti sve ove Makedonske narode i sakupiti ih pod okrilje
njihovog novog pravoslavnog carstva, a Zapadni neoimperijalisti su dobili
odrešene ruke da im oduzmu "svoju" novu teritoriju u novim
"Rimo-katoličkim" teritorijama. Kao i Evreji koje su obilježili i
proganjali ih po čitavoj Europi, tako su i Makedonski narodi zahvaljujući
"Majci Rusiji" i Zapadnim šakalima, označeni uvredljivim i ponižavajučim
imenom "Slaveni" (robovi).
Tokom njihove vekovne borbe za prevlast u Evropi, velike snage su menjali
teritorije i postavljali nove vlade, raspuštali saveze, zagovarali i varali,
stvarajući i uništavajući čitave zemlje i narode, bez ikakvih istorijskih,
kulturnih, ili etičkih opravdanja. Nemojmo zaboraviti: samo u 20 veku na Makedonskom
poluostrvu su se vodile: 2 Svetske, 3 Balkanske, veliki broj navodno "građanskih
ratova" , pa čak i jedan "Humanitarni" (?) rat. A "mirnodopski"
progoni, pogromi, sukobi, genocid i drugi zločini protiv porobljenih i okupiranih
stanovnika Makedonije nisu ni vredni pomena.
U svim tim grčevitim borbama za prevlast, posebno
mjesto ima zavera Evropskih monarhija protiv Turaka i Napoleonove Francuske u
kasnom 18 veku. I to iz dva objektivna razloga: prvi su bili muslimani, a Francuzi
su bili Republikanci – prva moderna "demokratska" zemlja u Evropi, čime
je predstavljala direktnu smrtnu pretnju svim evropskim monarhijama. I povrh
svega – Turci i Napoleon su bili saveznici.
3. " Grčki Projekt
"
Godine 1787, potpisan je tajni sporazum između
Rusije i Austro-Hungarske. Poznatiji kao "Grčki projekt" to je bio ni manje ni više nego nacrt za podelu
Turske između dviju supersila. Plan je bio, kako je predložila Rusija, stvoriti
nezavisnu državu pod nazivom "Dača"
koji bi prigrabila Moldaviju, Vlašku i Besarabiju, sa pravovernim princom na
vlasti. Rusija je trebala dobiti i Očakov i obalu između Buga i Dnjepra, kao i
neka ostrva u arhipelagu, a Austro-Hungarska bi trebala prisvojiti susednu tursku
pokrajinu.
No, ako Turci moraju biti protjerani iz
Evrope, i staro Istočno Sveto Rimsko Carstvo je moralo biti obnovljeno, a na presto
Carigrada bi trebao doći Konstantin, unuk Katarine II, koji se morao odreći
svih svojih prava u Rusiji, tako da oba carstva ne bi mogla biti ujedinjena pod
istom krunom. Austrija je pristala pod uslovom da dobije i deo Venecijanskih teritorija
u Moldaviji, a Venecija je morala biti kompenzirana delom novog Istočnog Svetog
Rimskog Carstva.
Ali, kao što se često dogodi kad se pravi
račun bez krčmara – planovi ruske carice Katarine II (pravo ime: Sofija Augusta
Frederica, rođena Nemica iz Anhalta) i Austro-Hungarske krune su propali zbog
katastrofalnog ishoda Napoleonskih ratova između Francuske i drugih Evropskih
monarhija. "Grčki Projekt"
je odgođen za gotovo pola veka, da bi se konačno ostvario pod vođstvom njihovih
konkurenata, koji su bili u stanju da stave svoje interese ispred Ruskih. On je
delimično ostvaren od strane Engleza, Francuske, Rusije i Nemačke, ali bez ponovnog
rađanja Istočnog ("pravovernog") Svetog Rimskog Carstva. Dakle, s
vremenom Rusija je ispala iz igre, Turci su još uvijek sa jednom nogom u Evropi,
a novostvorena kolonija "Grčka"
je u celosti postala vlasništvo Engleske, a kasnije i S.A.D.
4. "Južnoslovenski Projekt"
Uz stvaranje novoizmišljenih nacija na Makedonskom
poluostrvu – nastali su i novi problemi. Nove "nacije", iako je
izmišljene , izrazili su svoju nacionalnu svest i nezavisne aspiracije! Kako bi
ponovo slomili ove novonastale pokušaje za nezavisnost tih novih naroda, velike
sile su zatvorili neke od njih u kuli od peska – "Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca". Kada ni to nije pomoglo da
uguši njihove i druge novokomponovane etničke skupine kao Bosanaca, Hercegovaca,
Crnogoraca, i večnih Makedonaca, pokušali su još jednom i kasnije sve preimenovali
u – "Jugoslaviju"...
Na kraju , još uvek ostaje bez odgovora pitanje:
A gde su onda "Severoslavija",
"Istokoslavija" i "Zapadoslavija"?
[1] Veneti
(Venden,Vandal, itd.) – još jedno Zapadnoevropsko ime za prastare stanovnike
Centralne. Potom "Slo-Veneti"
iliti "Sloveni".
[3] Ger-man-ia – "zemlja suseda",
od Latiniziranog "German" iz Keltskog; uporediti sa Staro-Irskim "gair" – sused, komšija. Još zadržano kao ime nekoliko sela u Makedoniji, i kao Makedonsko
lično ime 'German'.
[4] Nemaćka
plemena (Goti,Visigoti,Franki, itd.) nakon njihovog dolaska u Istočnoj Evropi u 2 veku n.e. uspeli su da stignu čak do Rima, i u 476 g. su ga i osvojili. Zapadna civilizacija je opet morala da počne sve ispočetka. Novo „Sveto
Rimsko-Nemačko Carstvo“ je stvoreno tek oko 800 g.n.e., i legenda o Karlu
Velikom je zamenila dotadašnje legende o Aleksandru Makedonskom i Rimskim
imperatorima. Franci su naznačeni kao
oficijalni nasljednici Zapadne Rimske imperije, ali ne i Rimske Paganske
Religije i istorije. Aristotel, Platon, Ptolemaj, su zaboravljeni, I nova era Svetog-Rimskog/Nemačkog Carstva, zasnovanog na kristijanskoj dogmi, započela je u Zapadnoj Evropi.
[5] Nemački istoričar Adam Bremenski je u 1066 g. dao precizan opis "Germanije" iz tog vremena: "Sclavania je 10 puta veća nego naša Saksonija, (…) nastanjuju je Vinuli, koje ponekad zovu Vandalima. (…) ako dodamo i Čehe i Poljane, koji se ne razlikuju po
odeći i jeziku od ostalih stanovnika, Sklavania zaista prevazilazi Saksoniju (...) najzapadniji od njih su Vagrijani. Njihov grad pored mora ze zove Stargrad (današnji "Oldinburg")..."
[8] Ovo je zapravo treći veliki
pomak u Europskoj istoriji. Prvi se dogodio kada je Rimsko carstvo (kasnije podeljeno
u Istočno i Zapadno) zamenilo je Makedonsko carstvo (148. prije Krista), drugi
je kad je nastalo Sveto Nemačko/Rimsko carstvo (AD 800) koje je zamenilo staro
Zapadno Rimsko Carstvo, i na kraju Rusko carstvo koje je zamenilo Istočno
Rimsko carstvo (AD 1510).
[9] Justinijan I Veliki (527-565) bio je posljednji Istočno-Rimski car koji
je govorio i pisao latinskim jezikom.
[12] Austro-Ugarska je naručila svome komesaru u okupiranoj Srbiji Lajošu Thallóczyju (Takođe: Ludwig von Thallóczy, Ljudevit Taloci, rođen Lajoš Stommer, 1856-1916.), da proizvede
"istoriju" za nove nacionalne države. Godine 1897, Thallóczy je napisao "Popularnu Albansku Istoriju" i Albanski Abecedar na latinskom, na temelju prethodnog Abecedara na latinskom jeziku koga je izdala Austro-Ugarska monarhija za učenike osnovnih škola u Bosni i Hercegovini, i time je udarila temelje za buduće kreativno istorijske izume kada bi carstvu bili potrebni za proizvodnju potpuno novih stvarnosti, sledeči političku agendu dana.
[13] Bugarska (Tur. Bulgaristan) , kao periferija Osmanlijskog Carstva , bila je nekoliko puta okupirana od strane Ruskih vojnika u Rusko-Turskim ratovima u 18 i 19. veku. Uz povlačenje ruskih vojnika , povukle su se i velike grupe dobrovoljaca i "nacionalno
probuđenih" ljudi, nastanjujući granična područja današnje Rumunjske i južne Rusije. Osnovana je Rusko-bugarska uprava, i ideja o "Slavo-bugarskom" nacionalnom identitetu je stvorena. Tamo su se formirali i budući oslobodilački odbori, odredi i vojne jedinice koje su regrutovani pod nadzorom Ruskog zapovedništva. Oni su se kasnije razvili u posebnu Bugarsku vojsku , s vlastitim amblemima i posebnim zadatcima. Obrazovno - kulturne ustanove su osnovane u tim velikim Neo-Bugarskim kolonijama , i tu su se stvorili prvi literaturni radovi i publikacije, i ideologija bugarskog nacionalizma je rođena. Iz čisto političkih razloga (i posebnih interesa) početak "Bugarskog preporoda" je uzeta je Paisijusove "Istorije" (napisana
1762, ali nekoliko puta prepravljena i konačno objavljena tek u 19 veku) . A stvarno oslobođenje i državni ustav Bugarske bili su zapravo rezultat direktne Ruske vojne intervencije.
[14] "Srbski" nacionalni preporod takođe se prvo razvio izvan granica još nepostojeće "Serbije", i to zahvaljujući Austrougarskom mešanju na Balkanu i otvaranju velikih kampova za
pravoslavne zbegove u blizini Austrougarske-Turske granici. Besplatni centar za stvaranje "Srbskog
nacionalnog buđenja" bio je brzo uspostavljen i sa nameštanjem pravoslavne crkvene uprave u Sremskim Karlovcima začeto je duhovno ujedinjenje pravoslavnog stanovništva unutar granica Habsburške monarhije. Austro-Ugarska je zapravo htela da ih iskoristi protiv Turaka i da ih na taj način
izbaci
iz svojih granica , i to na račun Turskih
teritorija. Postavljanjem
proizvođača svinjetinom Miloša Obrenova iz Beća za kralja ove nove još
nepostoječe nacije na Makedonskim teritorijama Austro-ugarska je htela da
uspostavi bafer-zonu između sebe i Turske. Samo zahvaljujući velikim silama i okolnostima na međunarodnoj sceni (uglavnom nezavisno od ekonomskih i društvenih prilika) došlo je do konačne afirmacije nove "Srbske" nacije.
[15] Karlo Veliki, kralj Franaka, bio krunisan za cara od strane Rimokatoličke crkve na Božić 800 g. Od Pape Lava III. U 962 g. Otto je krunisan za cara od Pape Ivana XII. Ovaj drugi datum obeležava istorijski početak Svetog Rimskog Carstva kao teritorije.
Od tada, svi poslovi Nemačkog carstva su isprepleteni sa
onima iz Italije i Papstvom. Korišćenje termina "Sveti Imperij" (u
smislu "posvećeni") ušao u upotrebu tek u 1157 g., pod vlašću Frederika
I. Kasniji formalni naziv "Sveto Rimsko Carstvo" (na Nemačkom: Heiliges Römisces Reich) uveden je od
1254 g. nadalje.
No comments:
Post a Comment